hajde da živimo život lagano
meko toplo
dan na dan
tkati na najljepšem razboju
bod po bod
san na san                                            

 

...ili..da li je uvredljivo za ženu ako joj muškarac kaže da bi je rado..khm..:) 

Šapućem u mrkloj tami ušuškana u njegov zagrljaj. Volim te trenutke istinskog spokoja. Ništa na svijetu ne može se usporediti s ovim osjećajem apsolutnog mira dok me čvrsto zagrljenu drži u svom naručju.

- Volim osjećati tvoje baršunasto meke jagodice prstića na svojoj uzavreloj koži. Volim kada mi već unaprijed trnci gmižu leđima od iščekivanja tvog dodira. Volim taj fascinantan plam u tvojim prelijepim očima koji mi govori koliko si moj. Obožavam tvoje oči. Da li znaš koliko miline može pružiti samo jedan jedincati tvoj pogled? Ne znaš! Jer da znaš, a poznavajući tebe, zlatom bi ga naplaćivao.  – hihoćem se sretno.  - Hm..misliš? Da osnujem firmu „Jedan pogled suhog zlata vrijedi“ doo? – smijuljeći se odgovara.

Ne dam se smesti, inspirativno nastavljam šuštavim šapatom. - Volim kada nježno i meko prisloniš svoje tijelo uz moje. Taj osjećaj apsolutne sukladnosti  kao da sam tvoj odliv u vosku. Da li si i ti to primijetio? Da nam tijela pristaju kao salivena? Ja jesam!

- Ma nemoj?! Pametnjakovićka! Pa to sam ja prvi shvatio, i to već na drugom sudaru. Dok su se tebi oči tek punile zvijezdama ja sam naraffski već gledao unaprijed. Kako će naša tijela izgledati u nekim jel'te veselijim pozama. – Uvrijeđeno ga gledam. – Pa ne mogu vjerovati da mi to pričaš!

- Pa što? - odgovara - Pa netko je trebao biti razuman u cijeloj toj situaciji, a to očito nisi mogla biti ti. - samozadovoljno nastavlja.

- Ok, ja sam imala oči prepune zvijedica, priznajem,  i što se tebe tiče imat ću ih za cijeli život, ali pitanje za milijun kunića glasi, pa kako to da ih nisi imao Ti? Gdje su, dakle, tvoje zvjezdice bile?  Pojela ih Crna Rupa? Nestale u prostorno vremenskom kontinuumu? – ljutito režim.

- Milijun kunića??? No kidin' ..jel to u kešu..na ruke? Bez papira, računa i tako to..? – hihoće se u mraku.

Osjećam kako mi se koči tijelo. Mišići se napinju. Moja blažena meka obamrlost je nestala u nepovrat.  Tiho sikćem kroz zube - ne mogu vjerovat da baš sada,  u ovom nježnom i milom trenutku ti misliš na to tko će platit PDV...– izvlačim se iz njegovog zagrljaja i okrećem ljutito leđa. Kako može biti tako bezosjećajan i okrutan sa svojim glupavim šalama. Pa što on to meni priča? Dok sam se ja smrtno zaljubljivala za cijeli život on je samo mislio kako će me što prije prasnut? Pa fujjj.. iz zgrčenog trbuha gruda razočarenje se diže do grla i pretvara u tugu koja se polako ali neumitno skuplja u kutovima očiju...

– Mila, hajde se okreni - šapatom me doziva – jel' smo se dogovorili da bilo što da se desi, nikada nećemo okretati leđa jedno drugome, ha? Jel' jesmo? - meko šapuće. 

- Paa..jeesmo.. – snuždeno odgovaram i žalosno spuštam glavu na njegova prsa. Daje mi poljubac u kosu, jedva čujno šapuće.

- Što želiš čuti? Ha? Da su mi se odsjekle noge čim sam te vidio u onoj malecnoj haljinici? Jel to? Kada si se nasmješila da sam poželio da te nasmijavam cijeli život samo da taj osmijeh nikada ne prestane? Kada si sretna te tvoje plave oči zablistaju iskričavim sjajem da sam iste sekunde znao da je to ono što želim prvo vidjeti ujutro za cijeli život,  jel' to? – sve tiše riječi pretvaraju se u nerazgovjetno mrmljanje.

Približavam svoje usne njegovim  – pa eto.. pa jel' to tako teško? - smješkam se i usnama lagano prelazim preko njegovog lica, igram se trepavicama dodirujući ih vrškom jezika.

- Gle mila, - nastavlja provlačeći prste kroz moju kosu – sve ovo što sam sada nadugačko lamentirao je fuzionirano u onoj malecnoj rečenici od malo prije... 

Njegove tople ruke sada miluju moja leđa, ježim se od tog mekog paperjastog dodira....- Što mili? Koja rečenica? – jedva dahnem.

Pa to... da sam te htio prasnut čim sam te vidio!  - Naglo prekidam s poljupcima, osjećam da je zaustavio dah, tijelo se u trenu ukočilo u iščekivanju moje reakcije.

Uzimam jastuk i bacam ga svom snagom na njega pršteći od glasnog smijeha...

Gledajući zamišljeno u daljinu, otpuhujući mekano dim cigarete, Renata priča.

 - Jel' ponekad pomisliš što bi bilo da je bilo, haa..? Jel' odmaštaš neki drugi svijet, neke druge događaje, druge osobe..? – Gledam Renatin profil pokušavajući odgonetnuti što to ona mene zapravo pita. – Pa mislim da baš i ne! Trudim se da je baš svaka sitnica u mom životu, svaki događaj i svaka osoba baš na svojem mjestu, baš tamo gdje i treba biti. – Odgovaram neodređeno.

Okreće se naglo prema meni i blistavim pogledom nastavlja – znašš.. kada sam ono daavno Onom Tipu poslala poruku preko naše zajedničke prijateljice da se nađemo pa je on odbio, ponekad zamišljam što bi bilo da smo se ipak sastali.    Zakolutam očima jer mi ta njena tema već ide na nos. Koliko puta ćemo pretresati taj jedan te isti nesretan događaj ali ipak strpljivo pokušavam objasniti po milijunti put.

 - Mislim da si u cijeloj toj priči ipak trebala biti upornija. Budući da tip nije očito htio niti razgovarati s tobom, ja bih mu napisala pismo u kojem bih lijepo objasnila sve što osjećam. Ako se i nakon toga ne bi javio, tu bih knjigu lijepo zaklopila da je više nikada ne otvaram. I fajront! Najgore što se u životu može desiti su ovakve nedorečene priče, kuiš? – Mudro zborim glasom samog Sai Babe objašnjavajući nedokučive tajne Života.  

Razrogačenih očiju me gleda. – Pa ne mogu vjerovati da mi to govoriš. Pa zar ne znaš da sam mu napisala opširno pismo?  – Sada sam ja začuđena jer sam sigurna da mi to nikada nije spomenula.

– Iss..pa nisi mu valjda pisala o svojoj prevelikoj ljubavi i čežnji pa se siroti tip prestrašio neke patološke pohotnice i pobjegao koliko ga noge nose. –  Moj duhoviti pokušaj da malo spustim tenzije očito nije uspio jer Renata nastavlja ledenim, uvrijeđenim glasom. – Pa stvaaarno, pa što ti misliš o meni? Pisala sam o onome što i osjećam. Ja sam tada bila sva u dilemama pa sam o tome iskreno i pisala. Nisam mogla pisati da ga volim i želim kada s njim nisam nikada čak niti razgovarala. Pisala sam da bih samo htjela da se nađemo i razgovaramo. O običnim svakodnevnim temama. Pa nisam očekivala da pričamo o „nama“ kada „mi“ niti nismo postojali, kuiš? Htjela sam ga samo upoznati i vidjeti da li tu uopće nešto ima ili nema. Eto.

 - Mdaa..to mi zvuči dovoljno razumno. – odobravam kimajući glavom. – Pa jel' si sigurna da si napisala pravu adresu? Da nisi možda u svojoj usplahirenosti zaboravila nalijepiti marku? – hihoćem se. 

- Ne, nego sam ga poslala golubom pismonošom! – uvrijeđeno frkne nosom, srkne gutljaj kave i ljutito kvrcne šalicom po tanjuriću. Heej pa to mi je jedini servis za kavu koji je još mama kupila, lakše malo – pomislim i zabrinuto gledam u tanjurić. – Ma poslala sam ga preko one naše zajedničke prijateljice  – dodaje nezainteresirano.

Odjednom me ščepa hladna ruka za vrat. Niz leđa gmiže ledena jeza. U grlu knedla zloslutnog predosjećaja. Jedva prošapćem - jesi to pismo poslala preko ONE ISTE PRIJATELJICE preko koje si i poruku poslala?

Moj značajan tvrdi pogled i zvuk tihog prijetećeg glasa toliko ju je prestrašio da je jedva promucala – Pa da.. to je ista ta frendica... Unosim joj se u lice i tiho, jedva čujno, šapatom sikćem -  pa kako ti kozo jedna sve ove godine nije palo na pamet da on tvoju poruku niti to tvoje bladi freakin' pismo NIKADA NIJE DOBIO ??Gledam kako joj se usta otvaraju u bezuspješnom pokušaju da artikuliraju riječ, u kutovima očiju skupljaju se krupne suze koje u lijepim pravilnim linijama klize po njenom zaprepaštenom licu. 

-Iss...i šta sad?? – jedva dahne.

- Šta sad..šta sad..sad ću lijepo otvoriti ono veliko obiteljsko pakiranje sladoleda koje čuvam specijalno za PMS ..ali dobro...može poslužiti i za ovakvu nekakvu.. tragediju. – Ljutito se dižem od stola i odlazeći u kuhinju razmišljam. Pa je li moguće da postoje takve nakaze od ljudi? Da li postoje takve osobe koje mogu živjeti s time da su zlobno ubile nečije živote? Pa evidentno je da ta zloća od žene nije dostavila njenu poruku a niti je proslijedila  pismo. 

Sada je naravno za sve prekasno ali.. otvarajući šarenu kutiju i zamišljeno ližući veliku žlicu s koje klize pruge otopljenog sladoleda i ja se sada pitam... što bi bilo da je bilo...

 

Za upotrebu šume kao prvo i osnovno bilo bi dobro da imate barem okvirno viziju gdje želite stići. Da li želite doći do samog vrha ili možda do nekog lijepog vidikovca ili samo pojesti grah u obližnjem domu.  Ne bojte se šume. Ne boji se niti ona vas. Koliko god smo joj zla nanijeli, ona nas i dalje bezuvjetno voli. Čuva nas i pazi, stoga hajdemo paziti i mi nju. Hajdemo je za početak .. voljeti!

U šumi dakle postoji nešto što se zove markacija i pomaže nam boljoj orijentaciji u prirodi. Nekada te markacije zakažu, to je velika istina, i onda nam mogu pomoći drugi planinari,  ukoliko naraffski želimo izabrati baš taj njihov put što meni nikada nije bio dovoljno zanimljiv izazov. Odmaknimo se od utabanih, već poznatih, staza. Svi smo vrlo različite osobnosti i ono što nekoga beskrajno fascinira meni je u najmanju ruku..dosadnjikavo. 

Preporuka je dakle da uvijek biramo svoj vlastiti put.  Pa ako i pogriješimo nije važno. Zastanimo, osvježimo se s par gutljaja vode, lagano prošetajmo pa zatim krenimo nekom novom stazom.  Nikada se nemojmo bojati pogrešnih staza! Svaka od njih mi je nešto dala, na svakoj sam nešto vrlo vrijedno i zaista korisno naučila a na nekima sam upoznala drage osobe s kojima sam nastavila dio puta. Svaka staza je samo moj uspjeh ili pak pogreška, stoga volim i sve svoje pogrešne staze jer sve su one Moje, moj vlastiti izbor!

Nije svrha planinarenja doći što prije do vrha, na brzaka pojesti grah s kobasom i brzinom munje se spustiti nego što duže boraviti u šumi. S povjerenjem joj se prepustiti,  istraživati njene tajne, skrivene staze koje su za nas od posebnog značaja jer smo ih mi otkrili, osjetiti sve te opojne okuse i mirise koje šuma diše, promatrati neobične krošnje drveća, igrati se s malim životinjicama, čuditi se smiješnim biljkicama, osluškivati milozvučan pjev ptica i pjevati zajedno s njima, smijati se šarenim leptirima, znatiželjno, bez daha, promatrati širom otvorenih očiju sav taj očaravajući svijet koji buja tu pred našim očima, opustiti se, duboko udahnuti i s povjerenjem dozvoliti da nas šuma svojom magijom ponese i vodi..

Cijela je mudrost i svrha našeg boravka u šumi samo jedna – užitak! 

Sretno!

 

-  Ma ne mogu vjerovat. Pa pojela si mi pizzu. Cijeli dan se veselim, a sada nema niti mrvice. Pa kako to?  – razočarano gleda u pećnicu ne bi li pronašao neki zaostali komadić.

- Pa kaj onda? Valjda sam bila gladna.  – nezainteresirano odgovaram.

- Kakva je to glad pobogu pa smažeš i svoju i moju pizzu? – mrzovoljno zapita otvarajući konzervu tune.

-Joooj..pa daj ne gnjavi zbog gluposti! – ljutito odbrusim pokušavajući zapodjenuti svađu dok mi se srce para gledajući kako snuždeno brljavi po jelu. Zadnjim atomima snage se pokušavam oduprijeti porivu da barem salatu napravim.

U tišini prolazi vrijeme. Samo muklo lupkanje vilice po tanjuru remeti tišinu. Polako se diže od stola i sjeda pored mene.

- Čudno je to, znaš?!  Gle, ti bi radije umrla od gladi nego pojela moj dio. Radije bi jela suhu travu nego uzela nešto što nije tvoje. Da ja slučajno ne dođem, ta pizza bi me čekala i čekala, a onda bi ju bacila niti ne pomisleći da i jedan komadić  pojedeš. A ovakav bezobrazan odgovor nisi u životu izrekla. Uvijek si govorila da tebi bezobrazluk ne treba, da se ti znaš i na lijepi način razračunati s ljudima. –  Nježno rukama obuhvaća moje lice, okreće ga prema sebi. Gledam njegove prelijepe oči.

- Pa jel' tebi nije malo čudnjikavo da se mi nikada, ali baaš nikada ne svađamo? – zabrinuto pitam – čitala sam kako su svađe de facto pozitivne jer se tako provjetravaju ustajali odnosi i donosi nova svježa energija u vezu.

- Aha, i sada bi se trebali bezobrazno vrijeđati da bismo ..što?..osvježili naš odnos? – gleda me zamišljeno i dodaje -  da ne piše slučajno i kako bi trebala koketirati s drugim muškarcima i praviti me namjerno ljubomornim? Ne javljati se na mobitel neka „nesreća“ pati? Ne poštovati naše vlastite dogovore da pokažeš kako nisi „očajna“?  - sve se više smješka, zadovoljan jer je pogodio samu bit i suštinu.

Ma to su sve savjeti ili za primitivce ili pubertetlije koji ne znaju učiniti vezu kvalitetnom i zanimljivom pa se služe takvim smicalicama koje su toliko prozirne i na tako jadnom nivou. Pa ti nisi nikada niti pomislila da se poslužiš nekakvim retardiranim ženskim trikom da me zavedeš i to je ono što me je fasciniralo. Tvoj  je stav uvijek bio vrlo iskren i otvoren, „gle, ovo sam ja, bez laži i obmana, sve ti dajem ali sve i tražim, take it or leave it, ali ja nikoga ne zavodim, to je kao da nekog nagovaram da bude sa mnom.“  Vrlo hrabar stav jer, pokeraškim žargonom, sve stavljaš na samo jednu kartu.

Smješkajući se objašnjavam  - gle mili, ako te fasciniram tako da kao sluučajno zadignem suknjicu pa još slučajnije  pokažem bedrica to znači da ćeš otići za bilo kojom slijedećom nogicom koja ti se ukaže, zar ne!? Ja želim da padneš na moju spiku, koja je vrlo moja i nadasve originalna.

- Hihi..a ja sam pao na „vrlo tvoju spiku“ kažeš? – zadovoljno se smijuljeći nastavlja - gle mala, da se ti nisi u jednom trenu nagnula jer si nešto zaboravila u autu, pa mi ravno pred nosom nije bljesnula ta tvoja guzičica i obli bokovi, sa nevjerovatno uskim strukom na tim dugačkim nogicama, da mi nije slina u trenu potekla, mogla si ti spikati i spikati do prekosutra, ma jezik ti se mogao oderati od tog tvog „vrlo originalnog“ spikanja, ali ja ne bih ni trcnuo ni mrcnuo.. kuiš ?!

 

Gdje god da okrenem tresnem svom snagom u nekoga. Bilo muško ili žensko. Nebitno. Ne laktom, ne koljenom nego k'o pravi pegula, časno, glavom! Nekada se k'o ordinarna blesa (što vječito gleda u nebesa) zaletim iz sve snage i opaučim da sve Zvijezde vidim, Mliječni put, Crvotočine, pa čak i paralelni Svemir za koji još nije niti dokazano da postoji. Ali eto, Ja znam. Vidjela!  

Ponekad se samo malkice okrznem o nekoga, ali badava, ipak ostaje ožiljak. Za vječno sjećanje. Tzv. poznanstvo s posvetom.

Svi do jednog obučeni u neprobojna zaštitna odijela, zamantijali se u teške čelične skafandere i na sve to još navukli one srednjovjekovne oklope. Tja..nikad se ne zna, možda mi padne na pamet vrškom prstića ga dotaknut, pa eto belaja. Na  rukama im rukavice od nepropusnog lijevanog željeza i to sa ubojitim šiljcima od titana...za svaki slučaj.  

Stilovi oklopa se vremenom mijenjaju, to je istina, baš kao i moda, jer valjda i tu postoje neki trendovi u outfitu, stajlingu, a neki nisu čak ni vitezovi..pih..kada mu hrabrosti i srčanosti uzmanjka ispostavi se da je običan ubogi stjegonoša.

Ja sam istina „ovan“ i mogu ja tako, brate mili, treskati glavom u nedogled. No big deal. Poznato je, naime, da je ovnova glava nešto najtvrđe što je priroda smislila. Pa nije slučajno da su drveni trupci, kojima su nekada u srednjem vijeku probijali vrata tvrđava, izrađeni u obliku ovnove glave.

 

"tko se prema iskrenom prijateljstvu bahato i prezrivo odnosi

već sutra će za to isto prijateljstvo ponizno da prosi",  by PP



Nadasve veselu i šarenu nedjelju želim....žuti pusič svima!

- Pik za mene! – u trku vikne okrećući se prema meni, navlači me za obje ušne resice i veselo pjevuši - slatki moj sloniću toniću, izgubila si..la..laaa..

- Tja, ovaj slonić nikada ne gubi – podsmješljivo  ga gledam. -  Rekli smo da pobjeđuje onaj tko prvi obuče pregaču, a koliko vidim..pih.. ti nemaš niti hlače. – Posprdno ga odmjeravam od glave do pete.

- Ma nemoj? Od kada ta nova pravila? U Hrvata, od stoljeća sedmog, je nepisano pravilo, onaj tko prvi dotrči do lonca, stavi poklopac na glavu i vikne Pik za mene, taj dan kuha! – ratoborno se podboči na bokove.

Lagano prilazim i meko se, cijelim tijelom, privijam uz njega, nježno ga grlim tiho tepajući..- a budući da nemaš hlačice, mogli bismo iskoristiti priliku za nešto dllugo..ha?..što mislišš, mili? - Mazno šapućem.

- A ne nee nećeš me i ovaj put – odmiče se naglo kao oparen. - Svaki put upadnem u istu klopku. Uvijek me obrlatiš s tim svojim nja nja forama. Pa jel' ja govorim klingonski or What? Suoči se s gorkom i tužnom istinom sloniću, prati moje usne: iz-gu-bi-la si !!

- No dobro..dooobro..shvatila sam – pomirljivo ću. - Ionako mi se danas ne kuha – nastavljam napadno zijevajući – naime, nema vrhnja za kuhanje, a stvaaarno mi se sada ne ide u nikakav dućan. - Bacam se na trosjed i uzimam časopis u ruke.

- Ma nema veze, ništa me ne može smesti – slušam kako mrmlja u bradu, brzinski navlači traperice i juri prema izlaznim vratima. Napeto iščekujem naoko zadubljena u čitanje i grozničavo računam.  Da vidimo..šalša, tjestenina, salata, pranje i rezanje...hm..nemam toliko vremena, znači sve se mora odvijati – simultano! Iz kalkuliranja me prene tresak vratiju. Let's go barbie, na posel!

Ulazi bučno u stan baš u trenutku dok stavljam na stol finaly touch.U kristalnu zdjelicu ispunjenoj vodom nekoliko školjki i raznobojnih kamenčića. Bacam zadnji pogled na pripremljen stol i servirano jelo. Sve je na svom mjestu. Zadovoljno se smješkam i gledam ga nevino.

- Pa ne mogu vjerovat! – U nevjerici pogledom šeta preko stola do mene. – Pa danas sam Ja trebao kuhati - pogledom me optužuje.

- Ma never mind mili, ti ćeš se pobrinuti oko deserta – prilazim i odlažem njegovu vrećicu, mazno se uvlačim u zagrljaj.

- Desert? A što je za desert? – zbunjeno me gleda.

Polako dižem pogled, smješkam se dok gledam njegove prelijepe oči, toplim dahom milujem, dodirujući vlažnim vrškom jezika vrat meko šapnem...

- Ja!  

Prekidam emitiranje na ovim frekvencijama zbog objave neočekivanog i nadasve tužnog događaja, dakle, nadišle su fizičko i astralno stanje bića i sada egzistiraju na Nebeskoj razini postojanja, drugim riječima, moje mile zlatne ribice su – uginule!

RIP



Ha!..pametnice, ma skužile su foru,

sada se brčkaju u Nebeskom Moru !

Gle Renata, u jednoj firmi postoji grupica dečki koji se između sebe natječu tko će zbariti najviše komada.

Za njih je to samo „igra“ i ne pada im na pamet razmišljati o tamo nekim tricama i nebitnim detaljima tipa koliko je tako nešto uopće pošteno ili moralno i koliko tuge i bola mogu na taj način generirati kod malkice suptilnije i nježnije osobice. Ne prezaju baš od ničega, nakon samo nekoliko izlazaka se nesretnoj žrtvi koja ništa niti ne sluti već „izjavljuje ljubav“, a laži, podmetanja, zlobna ogovaranja se provode sukcesivno na dnevnoj bazi jer je poznata stara zanzibarska „Modusu operandi koji poluči rezultat se ne gleda u zube!“. Ma duša me boli dok slušam njihove zlobne laži o dečku koji je baš OK ali kojeg eto žele izbaciti iz igre, a tip ništa niti ne sluti.  

Ove nove žene koje dolaze u to poduzeće padaju ničice već nakon nekoliko dana. Ili tjedana. Nebitno. Jer ta igra se proteže paralelno na nekoliko objekata is‑to-vre-me-no, drugim riječima dok se neka teta „baca na leđa“ već nakon nekoliko dana, neki tvrđi orah odolijeva dulje vrijeme, ali niti nije važno vrijeme, važan je – skor !

 Gledam to sve, čudom se čudim i razmišljam, jer eto i na mene je došao red.

- Da li da to sve objelodanim i svima pokažem o čemu, a pogotovo o KOME se ovdje radi i tako samu sebe bacim na „crnu listu“ i posredno si, da li i nepotrebno, zagorčam život?

- Simply odbrusim NE! okrenem se na vršku potpetice, gledam i dalje svoja posla bez intencije da mijenjam svijet?

- Da li da pristanem na udvaranje i kao svaka simplicitus domesticus vulgaris barbika koja ništa ne kuži,  uzmem i ja svoj dio „kolača“, i na kraju, kada mi tip dosadi, tugaljivo klepećući trepavicama zaključim da mi eto.. „na žalost, nismo kompatibilni“? 

                               

Kaj ti misliš, haa..??